Privatna fizikalna terapija Gordana Vešligaj

Stabilno stajanje i siguran hod rezultat su složene suradnje živčanog sustava, mišića, zglobova  i osjetilnih sustava koji omogućavaju osjet vlastitog tijela i položaja tijela u prostoru. Dijete mora istodobno održavati ravnotežu, prenositi težinu s jedne noge na drugu, prilagoditi korak podlozi i pravodobno reagirati kada izgubi stabilnost. Kada je jedan dio toga procesa otežan, hod može djelovati nesigurno, ukočeno, neujednačeno ili zamorno.

Povremeno spoticanje i padovi uobičajeni su tijekom učenja novih motoričkih vještina. Ipak, učestali padovi, izražena nesigurnost ili primjetna razlika između lijeve i desne strane tijela mogu upućivati na potrebu za stručnom procjenom. Dječja fizioterapija ne usmjerava se samo na to može li dijete hodati, nego i na kvalitetu, sigurnost i funkcionalnost njegova kretanja u svakodnevnim situacijama.

Zašto dijete može imati poteškoće s ravnotežom i hodom?

Poteškoće se mogu pojaviti zbog različitih razloga i ne moraju uvijek značiti ozbiljan zdravstveni problem. Neka djeca motoričke vještine usvajaju sporije, dok druga imaju teškoće povezane s nižim ili povišenim mišićnim tonusom, slabijom stabilnošću trupa, nedovoljnom snagom, ograničenom pokretljivošću, nepravilnim položajem stopala ili otežanom koordinacijom pokreta.

Ravnoteža i hod mogu biti otežani i kod djece s cerebralnim poremećajima kretanja različitih uzroka, cerebralnom paralizom, drugim neurorazvojnim odstupanjima, genetskim i neuromuskularnim stanjima, posljedicama ozljede ili drugim poteškoćama koje utječu na kontrolu pokreta. Kod pojedine djece važnu ulogu imaju i obrada osjetnih informacija, strah od kretanja ili smanjeno iskustvo kretanja po različitim površinama.

Zato se terapijski plan ne određuje samo prema dijagnozi. Dvoje djece s istim medicinskim stanjem mogu imati potpuno različite sposobnosti, potrebe i ciljeve.

Koji znakovi mogu upućivati na potrebu za procjenom?

Roditelji najčešće prvi primijete da se dijete kreće drugačije od vršnjaka ili da izbjegava određene aktivnosti. Stručnu procjenu korisno je zatražiti ako dijete:

često pada i teško ponovno uspostavlja ravnotežu

djeluje izrazito ukočeno ili opušteno

hoda na prstima, izrazito široko ili s nogama postavljenima neuobičajeno prema unutra ili prema van

vidljivo više opterećuje jednu nogu ili jednu stranu tijela

teško ustaje s poda, penje se stepenicama ili prelazi preko prepreka

izbjegava trčanje, skakanje, penjanje i igru na igralištu

brzo se umara ili se žali na bol tijekom kretanja

teško uspostavlja interakciju s drugom djecom

pokazuje izraziti strah u novim situacijama

gubi već usvojenu motoričku vještinu.

Gubitak prethodno usvojene sposobnosti, nagla promjena hoda, jaka bol ili slabost zahtijevaju pravodobno javljanje pedijatru. Fizioterapijska procjena dio je šire stručne obrade i ne zamjenjuje liječničku dijagnostiku kada je ona potrebna.

Što obuhvaća fizioterapijska procjena?

Na početku terapije fizioterapeut prikuplja podatke o trudnoći i porodu, razvojnim fazama, zdravstvenom stanju, prethodnim terapijama i poteškoćama koje roditelji uočavaju kod kuće, u vrtiću ili školi. Nakon toga promatra dijete u aktivnostima primjerenima njegovoj dobi.

Procjenjuju se kontrola glave i trupa, mišićni tonus, snaga, pokretljivost zglobova, položaj stopala, prijenos težine, reakcije ravnoteže, koordinacija, izdržljivost i obrazac hoda. Važno je vidjeti kako dijete ustaje, mijenja smjer, zaustavlja se, savladava stepenice i reagira na neravnu podlogu.

Cilj procjene nije izdvojeno ocjenjivanje pojedinog pokreta, nego razumijevanje onoga što djetetu otežava sigurno i samostalno sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.

Terapija se prilagođava djetetovim mogućnostima

Na temelju procjene postavljaju se konkretni i ostvarivi ciljevi. Za jedno dijete cilj može biti stabilnije samostalno sjedenje i ustajanje, za drugo sigurniji hod bez pridržavanja, a za treće lakše penjanje stepenicama ili uključivanje u igru s vršnjacima.

Suvremeni pristupi dječjoj rehabilitaciji naglašavaju aktivno sudjelovanje djeteta, ponavljanje funkcionalnih zadataka i vježbanje u stvarnim situacijama. Dijete ne treba samo pasivno biti postavljeno u pravilan položaj. Potrebno mu je omogućiti da samo pokrene, ponovi i postupno usavrši aktivnost uz onoliko pomoći koliko mu je potrebno.

Kako fizioterapija razvija ravnotežu?

Ravnoteža se ne razvija jednom izoliranom vježbom. Fizioterapeut kombinira aktivnosti kojima se potiču stabilnost trupa, prijenos težine, oslonac na noge, zaštitne reakcije i prilagodba promjenama podloge.

Terapija može uključivati dosezanje predmeta iz različitih položaja, ustajanje i spuštanje, hodanje po označenoj liniji, prelazak preko niskih prepreka, stajanje na mekšoj ili blago nestabilnoj podlozi, hvatanje i udaranje lopte te promjene smjera. Težina zadatka povećava se postupno i uz odgovarajuće osiguravanje djeteta.

Takve aktivnosti pomažu djetetu razviti brže i učinkovitije reakcije kada izgubi stabilnost. Istodobno se grade sigurnost i povjerenje u vlastito tijelo, što je posebno važno kod djece koja zbog prethodnih padova izbjegavaju kretanje. Ne treba zaboraviti da je igra prvo čovjekovo stvaralačko iskustvo i zato sve prethodno navedene aktivnosti trebaju biti poticajno osmišljene, zabavne te imati slijed međusobno zavisnih funkcionalnih aktivnosti.

Vježbanje sigurnijeg i funkcionalnijeg hoda

Tijekom treninga hoda fizioterapeut može raditi na duljini i ritmu koraka, pravilnijem prijenosu težine, položaju stopala, kontroli koljena i zdjelice te usklađenosti pokreta trupa i ruku. Vježba se pokretanje, zaustavljanje, okretanje, promjena brzine i hod po različitim površinama.

Kod djece koja tek razvijaju sposobnost samostalnog kretanja mogu se koristiti stabilne površine za pridržavanje, igračke za guranje ili druga pomagala odabrana prema stručnom savjetu. Kod složenijih teškoća fizioterapeut može u suradnji s liječnikom i drugim stručnjacima procijeniti potrebu za ortozama ili pomagalom za hod. Pomagalo mora biti odgovarajuće veličine i pravilno namješteno kako bi povećalo funkcionalnost i sigurnost, a ne stvaralo dodatne nepravilnosti.

Terapija kroz igru potiče aktivno sudjelovanje

Djeca najbolje uče kada aktivnost ima smisao, cilj i element igre. Umjesto ponavljanja pokreta bez konteksta, fizioterapeut može osmisliti poligon, lov na predmete, gađanje cilja, igru loptom ili zadatak u kojem dijete mora ustati, napraviti nekoliko koraka i prenijeti igračku.

Igra povećava motivaciju i omogućuje veći broj ponavljanja bez osjećaja prisile. Fizioterapeut pritom kontrolira zahtjevnost zadatka, položaj tijela i razinu pomoći. Aktivnost treba biti dovoljno izazovna da potakne napredak, ali ne toliko teška da izazove stalni neuspjeh, strah ili pretjerani umor.

Važna je suradnja s roditeljima

Napredak se ne ostvaruje samo tijekom terapijskog termina. Roditelji mogu dobiti jednostavne upute kako djetetu omogućiti više kvalitetnog kretanja tijekom svakodnevice. To mogu biti način ustajanja s poda, igra na različitim visinama, hodanje po travi i drugim sigurnim površinama, penjanje uz nadzor ili pravilno korištenje stepenica.

Kućne aktivnosti trebaju biti kratke, redovite i uklopljene u rutinu. Nije potrebno stalno ispravljati svaki korak niti pretvoriti cijeli dan u vježbanje. Cilj je stvoriti prilike u kojima dijete može aktivno koristiti novu vještinu i postupno postati samostalnije.

Roditelji bi trebali dobiti jasne informacije o tome što se vježbom želi postići, kako sigurno pomoći djetetu i koje znakove umora ili nelagode treba pratiti. Povratne informacije roditelja također 

pomažu fizioterapeutu prilagoditi terapijski plan stvarnim potrebama obitelji.

Kada se mogu očekivati rezultati?

Brzina napretka ovisi o uzroku poteškoća, dobi djeteta, njegovu općem zdravstvenom stanju, početnim sposobnostima i redovitosti terapije. Neka djeca brzo usvoje novu strategiju kretanja, dok je kod drugih potreban dulji i kontinuiran rad.

Napredak se ne mjeri samo brojem samostalnih koraka. Važne promjene mogu biti rjeđi padovi, lakše ustajanje, manje umaranje, bolja kontrola pri zaustavljanju, sigurnije kretanje po neravnoj podlozi i veća spremnost za sudjelovanje u igri. Terapijski se ciljevi redovito procjenjuju i prilagođavaju razvoju djeteta.

Individualna stručna podrška u Velikoj Gorici

Kada roditelji primijete nesiguran hod, učestale padove, asimetriju ili izbjegavanje kretanja, pravodobna procjena može pomoći u utvrđivanju djetetovih jakih strana i područja u kojima mu je potrebna podrška. Cilj nije požurivati razvoj niti uspoređivati dijete s drugima, nego mu omogućiti sigurnije, učinkovitije i samostalnije kretanje.

Za procjenu motoričkih sposobnosti i individualno prilagođenu fizioterapiju obratite se Privatnoj fizikalnoj terapiji Gordana Vešligaj Kos iz Velike Gorice. Stručni tim radi s djecom sa smetnjama u razvoju i pruža individualan pristup usmjeren na poboljšanje pokretljivosti, funkcionalnosti i kvalitete svakodnevnog života.

Stručna procjena omogućuje odabir aktivnosti koje odgovaraju dobi, sposobnostima i konkretnim potrebama djeteta, uz aktivno uključivanje roditelja u terapijski proces.

Članak je informativnog karaktera i ne zamjenjuje pregled, dijagnozu ni individualni savjet pedijatra, fizijatra, neurologa ili drugog odgovarajućeg zdravstvenog stručnjaka.