OCIJENI

HEPATITIS A

Mnogi virusi, ali i neki drugi infektivni agensi, kao i neki toksini, mogu napadati jetru čovjeka, no oni pritom mogu napasti/inficirati i stanice drugih tkiva i organa.

Postoji, međutim, nekoliko virusa koji gotovo isključivo napadaju stanice jetre  – oni se stoga i nazivaju hepatitis virusi i najvažniji su agensi koji oštećuju jetru čovjeka. Pet je glavnih. To su: hepatitis virus A, B, C, D i E.

Kada neki mikroorganizam prodre u organizam, on može uzrokovati oštećenje određenih dijelova organizma, što rezultira bolešću koja se najčešće manifestira raznim simptomima –tj. znakovima bolesti (vrućica, bolovi, mučnina, povraćanje, proljev, promjena boje kože, bjeloočnica i dr.), ali katkada i bez simptoma bolesti – tzv. asimptomatski tijek bolesti.

Tipičan primjer toga su upravo virusni hepatitisi: A, B, D, C i E. Svi oni izazivaju iste ili slične simptome bolesti, kao i slične biokemijske promjene u krvi (žutica, bol u
trbuhu, mučnina, povraćanje, promijenjena boja stolice i urina, porast nekih enzima, bilirubina i dr.) i na temelju toga ih se ne može razlikovati odnosno dijagnosticirati.

Točna dijagnoza, međutim, od bitne je važnosti jer su ishod bolesti, prognoza i liječenje bitno drugačiji.

To je važno znati jer dok infekcija sa hepatitis A i E virusom najčešće prolazi bez posljedica, infekcija sa hepatitis B, C i D virusom može odvesti u kronično oštećenje jetre sa opasnim posljedicama – cirozom i karcinomom jetre. Kod HBV infekcije to se dešava u oko 5-10% inficiranih, dok kod HCV infekcije to ide čak do 80-90% inficiranih.

Kod HBV infekcije gore navedeni simptomi bolesti se javljaju samo u oko 25-30% slučajeva, a još je ekstremniji slučaj sa infekcijom hepatitis C virusom (HCV) – kod ove infekcije bolest se manifestira u samo oko 10% slučajeva. Dakle većina inficiranih sa B i C virusom uopće nije svjesna te opasne infekcije.

Stoga samo je mali broj onih sa HBV i HCV infekcijom koje gore navedeni simptomi bolesti odvedu do liječnika. Razumljivo je zato da svi oni koji jesu ili su bili u rizičnoj situaciji koja omogućuje prijenos ovih virusa (kontakt sa krvlju, korištenje tuđe šprice kod intravenskih ovisnika o drogi, homoseksualni odnos, rizični heteroseksualni kontakti, zatim boravak u onim regijama svijeta gdje je proširenost ovih virusa velika, postojanje HBV ili HCV infekcije unutar članova obitelji, trudnice koje su preboljele virusni hepatitis) trebaju biti testirani na HBV i HCV.

Osobe koje su izložene većem riziku na ove infekcije mogu se efikasno zaštititi vakcinom. Ona, doduše, za sada ne postoji za HCV infekciju, ali postoji vrlo djelotvorna vakcina (cjepivo) protiv HBV infekcije. Prije cijepljenja protiv HBV infekcije nužno je provesti testiranje na moguću, prošlu simptomatsku, ali i bez simptoma prohodanu HBV infekciju, jer nije svejedno da li je netko “uspješno” prohodao infekciju ili je ostao kronični nosioc ovog virusa, a da toga nije svjestan. Nadalje, nakon provedenog postupka vakcinacije nužno je provjeriti da li je vakcinirana osoba stvorila imunitet, tj. antitijela (u oko 8% slučajeva to se ne događa), a ako je stvorila treba provjeriti njihovu visinu (tzv. zaštitnu razinu), te koliko dugo traju, kako bi se eventualno provelo docjepljivanje.

Dakle, bez obzira na to da li se HBV ili HCV infekcija (bolest) manifestira ili ne, patološki procesi se odvijaju, i tek nakon nekog vremena javljaju se kasni znakovi bolesti, tj. simptomi koji ukazuju na uznapredovali stadij bolesti – npr. ciroza jetre ili karcinom jetre. Stoga se ove infekcije nazivaju “tihi ubojice”, a to se posebno odnosi na HCV infekciju.

OCIJENI