SANSEGUS d. o. o.

Kratka povijest

Otok prvi nastanjuju Iliri, koji na najvišoj točki otoka (98 m) Veloj Straži grade obrambenu i dojavnu građevinu. Nakon Ilira, na otok dolaze Rimljani. Rimski pisac
Plinije spominje Susak kao pjeskovit otok nedaliko od Pietas Juliae (današnje Pule).

Prvi pisani dokument u kojem se otok spominje jest “Mletačka kronika” Ivana Đakonina iz 884. godine, u kojem je zapisan pod imenom Sansagus. 476. godine nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, otok dospjeva pod vlast Ostrogota. Od 6. do 10. stoljeća je pod vlašću Bizanta.

Crkva sv. Nikole - glavni ulazHrvati ga naseljavaju u 8. stoljeću, te u 10. stoljeću postaje dio kraljevine Hrvatske. Na otok dolaze benediktinci, kojima hrvatski kralj Krešimir gradi samostan. Prvi redovnici dolaze u ovaj samostan iz Osora, a poglavar dolazi iz Monte Cassina u Italiji. Samostan posjedom i brojem redovnika prerasta u opatiju svetog Mihovila i Nikole, koja je izravno povezana s matičnom kućom benediktinskog reda u Monte Cassinu.

Otok često napadaju gusari i uskoci, te je u XII st. izgrađena utvrda. Ruševni temelje utvrde moguće je vidjeti u blizini crkve.

U 14. stoljeću ukida se opatija, koja nastavlja djelovati kao samostan sve do 1770. Po ukidanju opatije, otok i imovina pripada osorskom biskupu. Biskup na otoku osniva župu i na ostacima benediktinske opatije gradi župnu crkvu sv. Nikole. Današnji oltar Gospe Karmelske je izgrađen na svetištu opatije.

Po odlasku benediktinaca otok je imao oko 300 stanovnika.

U 18. stoljeću otok dolazi pod upravu Austrougarskog carstva, koje gradi odmaralište, lječilište, šetnicom spaja dvije najveće pješčane uvale, 1885. gradi svjetionik, uvodi uredno vođenje zemljišnih knjiga - katastar.

Nakon Austrougarske, otok pada u ruke Italiji, koja provodi radikalnu talijanizaciju: talijanski postaje službenim jezikom, a sva se imena i prezimena prevode na njihovu talijansku verziju.

Susak je na vrhuncu svog razvoja 1936. gradi vinariju, a 1940. i tvornicu za preradu ribe. Najviše ljudi živi na otoku krajem drugog svjetskog rata - 1876 stanovnika.

Završetkom 2. svjetskog rata Susak postaje dio Hrvatske, iako pod okriljem Jugoslavije. Komunistički režim provodi nacionalizaciju i poljoprivrednu reformu čime je stavljen potpis na smrtnu presudu otoku. Tvornica za preradu riba se zatvara. 60-tih godina 20. stoljeća počinje masovno iseljavanje. 1395 suščana napušta otok zbog političkih i ekonomskih razloga. Svatko tko je mogao čamcima na vesla bježi u Italiju, a odatle za Sjedinjene države, Hoboken, New Jersey.
Današnja vremena

Kraj komunističkog režima 1990 godine označio je još jednu ključnu točku u povijesti otoka. Ljudi koji su emigrirali u Sjedinjene Države ponovo su se mogli vratiti na otok, koji su napustili prije toliko godina. Međutim, većina tih ljudi je u SAD-u izgradila potpuno novi život, te tamo imaju stalne poslove, kuće ili stanove. Zbog toga jedini koji su se odlučili vratiti za stalno su bili umirovljenici, koji su odlučili svoje posljednje dane provesti na otoku na kojem su rođeni.

Danas otok broji oko 200 stalnih žitelja. Uz iznimku od nekoliko mlađih ljudi, većina današnjih otočana su ljudi u poznijim godinama.

Život na otoku ima kružnu dinamiku: preko zime otok je praktični napušten. S druge strane u vrhu turističke sezone na otoku bude i više od 1.500 ljudi.

Na otoku postoji škola, ambulanta, poštanski ured, stolar, dvije trgovine, svjetionik, crkva i dvije kapelice, te groblje. Postoji dakako i nekoliko restorana i kafića, te vinarija. Više o tome možete pročitati na stranicama koje govore o restoranima i o praktikalijama.