Psiholog Rijeka-Savjetovalište Smokvina

Bok!

Imam 20 godina, a roditelji se ponašaju kada sam još uvijek dijete. Pokušavaju kontrolirati što odijevam, jedem, s kim se družim. Uvijek su puni suvišnih pitanja i savjeta, a ako se pola dana ne vidimo, obavezno me provjeravaju na mobitel.
Studiram i ne mogu si priuštiti da se odselim od njih. Čak da sam u mogućnosti odseliti se, sumnjam da bi pomoglo. Pokušao sam razgovarati s njima, ali oni jednostavno ne priznaju da su u krivu i dalje nastavljaju po svome. Ako vam nešto znači, jedinac sam.
Što da radim?
Karlo
.
Karlo,

dobro si zaključio. To što si jedinac igra nekakvu ulogu u tom, kako ti se čini, prilično zaštitničkom stavu koji tvoji roditelji prema tebi kao 20-godišnjaku iskazuju. No to ne mora biti isključiv razlog.
Moguće je da te smatraju manje zrelim nego što ti doista jesi. Činjenica je da zrelost, kao i mnoge druge stvari, možemo najbolje dokazati djelima. Riječi i razgovori s roditeljima ni u ovom slučaju ne mogu odmoći, ali djela su ta koja su u ovom smislu još i rječitija.
Dakle, ne bi bilo loše da razmisliš malo o tome gdje se i na koji način ti to svojim roditeljima možeš dokazati, a da oni sami polako spontano shvate da si već zreo momak od 20 godina; i to na način da vide da ti stvarno više ne trebaju njihova pomoć i prijedlozi u odabiru odjeće, hrane, prijatelja… Odnosno, da uvide da ti više ne treba pomoć u tolikoj mjeri, iako još financijski ovisiš o njima.
Da se razumijemo, ti nisi ni prvi ni zadnji kojeg roditelji žele što dulje paziti i maziti želeći ga zaštititi od svih teških, kompliciranih i ponekad strašnih stvari koje nam život tu i tamo složi. Roditelji sve to rade u najboljoj namjeri, odnosno nisu svjesni da svojim superzaštitničkim stavom na neki način rade medvjeđu uslugu svom djetetu koje kad-tad treba ući u svijet odraslih i ustvari sâmo iskusiti život. Naime, previše i predugo štiteći dijete i radeći neke stvari umjesto njega zakidamo ga da neke stvari nauči na temelju vlastitih grešaka.
Inače, jedan od dobrih načina dokazivanja svojoj okolini (i obitelji) je da sve svoje obaveze koje kao 20-godišnjak imaš – odradiš bez problema. Dakle, da u segmentu kojeg ti kontroliraš bude sve unutar prosječnih gabarita jedne prosječne mlade osobe od 20 godina. To se može odnositi na obaveze i zaduženja koje imaš unutar kuće. Uredi sobu, tu i tamo operi posuđe ili pomogni oko kupovine. Kada se rado o obavezama na fakultetu – uči, idi na predavanja, kolokvije, ispite, upisuj godinu za godinom. Ako voziš, odgovorno koristi automobil. Ponašaj se zrelo kada izađeš s prijateljima, kada tulumariš ili kada si s djevojkom.
Roditeljima koji nas čitaju možemo savjetovati da puste svoju djecu da žive kako bi se se polako osamostalila jer im to može samo koristiti kasnije u životu.
Kada budeš razgovarao sljedeći put s roditeljima, slobodno ih pitaj da se, ako mogu, malo prisjete svojeg perioda adolescencije. Odrasli to često to zaboravljaju. Inače, adolescencija je period od 14. do 21. godine, iako stručnjaci kažu da se u suvremeno doba taj period produljio čak do 26. godine, zbog nemogućnosti nalaženja zaposlenja.
U razgovoru pokušajte verbalizirati koja očekivanja trenutno imate jedno od drugog, oni od tebe kao adolescenta-studenta, a ti od njih kao roditelja. Takvi razgovori obično pomažu da se odnosi, ali i uloge unutar obitelji, malo strukturiraju.

Bojana SMokvina Jokić, klinički psiholog, Rijeka