Psiholog Rijeka-Savjetovalište Smokvina

Pitanje:
Imam problem sa svojim petogodišnjim, skoro šestogodišnjim sinom. Prije godinu i pol sam se rastala od njegovog oca koji me je fizički i psihički maltretirao. Dijete je 8 mjeseci živjelo sa mnom. Naravno, osjećalo je odsustvo oca, a ja sam tadašnjem 4-godišnjaku na neki način objasnila da mama i tata neće više živjeti zajedno. Rekla sam mu da ga svi volimo, ali da su se roditelji posvađali i da pomirenje više nije moguće.
Dijete je tada u ponašanju izražavalo nešto nalik pretjeranom nemiru, ali sam uspijeva to držati pod kontrolom. Naravno otac je mogao obići dijete kada je god to poželio, što je i činio svaki drugi dan.
Situacija se promijenila na loše kada sam odlučila živjeti s drugim muškarcem koji je imao puno strpljenja za moje dijete. Bivši suprug više nije dopuštao da dječak živi sa mnom pod izgovorom da će ga moj novi partner maltretirati. I tako je sin otišao živjeti kod oca i njegove majke. U početku mi je dopuštao da vidim sina jednom tjedno, a kasnije i češće. Danas moje dijete prijepodne ide u predškolski, popodne je kod majke, uvečer kod oca. I tako svaki dan.
Problem je u tome što dječak laže. Ocu priča da ga tučem, iako samo ponekad viknem na njega kada postane nepodnošljiv, kada psuje, ne sluša ili inati se. Ponekad zna i podići ruku na mene, ali ga izbjegavam tući.
Meni priča da mu baka govori kako ga je majka ostavila, da će on skočiti s mosta, da je on kriv i kako će spavati u snijegu. Dječak stalno ponavlja kako je on kriv kada nešto loše učini ili kada ga ukorimo, a u novije vrijeme i kada bez razloga plače. Nedavno je namjerno skočio s kreveta na glavu.
Ne znam kako bih ovo shvatila. Priznajem, zadnjih pola godine sam se manje posvećivala sinu, a više novom suprugu i novoj trudnoći, obzirom da je i meni trebao oporavak nakon trauma dobivenih kroz život s bivšim mužem nasilniku.
Kako mogu to ispraviti? Pokušavam biti nježna prema njemu i puno ga maziti. On to prihvaća kratko vrijeme i onda počinje vikati po kući, skakati, udarati mojeg partnera i ignorirati upozorenja i naredbe. Koliko sam upućena, otac ga ne maltretira i njega više sluša. Kod njega mu je sve dozvoljeno, ali pretpostavljam da otac ima veći autoritet nego ja. I kod mene je većina stvari dozvoljena, ali ne i nepoštovanje starijih i fizičko nasrtanje na njih.
Pomognite mi nekim savjetom. Hvala!
Čitateljica iz Srbije
.
Odgovor:
Ono što je na prvi pogled očito je da ste vaše dijete i vi u zadnjem periodu pretrpjeli puno promjena. Inače, djeca u toj dobi teško podnose promjene, a pogotovo tako dramatične životne promjene.
Kratak rezime promjena u zadnjih 2 godine: rastali ste se od supruga koji vas je maltretirao, u vaš je život ušao drugi muškarac s kojim ste odlučili živjeti, vaš je sin otišao od vas i počeo živjeti sa svojim ocem i očevom majkom, zatrudnjeli ste s novim partnerom.
Dakle, dijete je bilo izloženo nizu promjena koje si ne može objasniti. To ga vjerojatno frustrira, izaziva osjećaj krivnje koji si ne može objasniti i doprinosi tome da se ponaša agresivno prema okolini, ali i sebi. Očito da je u emocionalnom stresu.
Da bi dijete bilo stabilno treba mu stabilno okruženje odnosno stabilne odrasle osobe koje se brinu o njemu. Sudeći po vašem opisu vaša situacija je trenutačno sve samo ne stabilna, a i sami ste naveli u pismu da je suprug znao biti nasilan prema vama te mi stoga nije jasno zašto je dijete dodijeljeno ocu.
Da zaključimo: djeca vole predvidljive stvari, stabilnost, kontinuitet, rutinu i red. To doprinosi njihovom osjećaju sigurnosti odnosno poimanju svijeta kao sigurnog i predvidivog mjesta za odrastanje. Na stranu to što je život ustvari nepredvidljiv i od nas (odraslih) zahtijeva stalne prilagodbe.
Dijete u toj dobi to ne bi trebalo osjetiti ili bi trebalo osjetit na najblaži mogući način. Naime, spoznajne moći male glavice od 6 godina nisu takve da bi si mogle u potpunosti objasniti negativnosti poput svađa, nasilja ili rastava koje se među odraslima ponekad zbivaju i o tome treba voditi računa.
U pismu niste napomenuli je li u procesu rastave posredovao primjerice Centar za socijalnu skrb,  ili neka druga institucija koja ima psihologa, koji pomaže procijeniti što je za dijete najbolje, s kojim roditeljem treba živjeti te formalno regulirati ritam susreta s roditeljem koji je izgubio skrbništvo. To su sve važne stvari koje doprinose stvaranju reda nakon što je nastao ‘kaos’ zbog rastave.
U svakom slučaju ne bi bilo loše da odete do dječjeg psihologa. On vam može pomoći u razjašnjavanju dinamike koja se u vašoj obitelji upravo odvija.

Bojana Smokvina, klinički psiholog Rijeka