Psiholog Rijeka-Savjetovalište Smokvina

Pitanje:

Moja djevojčica ima 6 i pol godina i plače prilikom odvajanja od mene. Plakala je 3 godine svako jutro kada bih ju ostavljala u vrtiću. Ista se stvar događa i sada kada je krenula u školu. No kada se vratim po nju ona je vedra i nasmijana te nema problema sa komunikacijom. Probali smo sve – nagrade, kazne, priče, uvjeravanja… Ne znam kako dalje.
Ivana
.
Odgovor:

Ima situacija kada se djeca te dobi od roditelja odvajaju plačući te roditelji na posao odlaze u brizi i zamišljeni. Često se preispituju jesu li učinili sve kako treba. Činjenica je da se djeca najčešće ubrzo po odlasku roditelja smire i posvete dnevnim aktivnostima u vrtiću ili školi. To ste vjerojatno mogli čuti i od odgajateljica u vrtiću.
Ipak, ne bi bilo loše kad bi ste malo razmisliti, ne samo o tome kako se vaša kćer odvaja od vas, već i kako se vi odvajate od nje.
Kao vanjska stručna suradnica jednog vrtića imala sam prilike vidjeti kako se majka jedne djevojčice od 4 godine, koja je tada tek krenula u vrtić, rastajala od nje. U spomenutom se slučaju majka i po desetak puta vraćala u vrtić kako bi ju još jednom poljubila, pozdravila ili joj još nešto rekla. Tom rastanku nikad nije bilo kraja. Uvijek su si ‘još nešto’ imale za reći.
Rezultat je bio takav da je djevojčica dobra prva 2 tjedna bila uplakana u jutarnjim satima, pitajući stalno tete kada će se majka vratiti. Njena je adaptacija na vrtić išla sporo i otežano zbog, ustvari, maminog problema s odvajanjem od kćerke. Može se zaključiti da zapravo ponekad roditelji nisu spremni na odvajanje od djece na tih 6-8 sati dnevno.
Možda to kod vas nije slučaj te se moguće radi jednostavno o djevojčici koja je osjetljivija i kojoj u novim socijalnim situacijama treba dodatna pažnja odraslih. U tom smislu trebate svakako razgovarati sa učiteljicom razredne nastave te joj napomenuti da obrati dodatnu pažnju na vašu kćer.
Učiteljica razredne nastave djeci te dobi predstavlja vrlo snažan identifikacijski model i svojim stavom može jako utjecati na njih. Kao osoba koja je za poziv izabrala rad s djecom, uvjerena sam da ima i izražen senzibilitet i naspram emotivnih potreba djece te dobi.
Nije zgorega ni priupitati i školskog psihologa, ako ga vaša škola ima, za savjet i pomoć.
Isto tako, bitna je i atmosfera koja vlada  u vašoj kući kada se priča o školi. Naime, kao roditelj vi bi ste vašoj djevojčici školu trebali prezentirati kao mjesto na kojem se uči, ali i mjesto na kojem se stječu novi prijatelji, mjesto na kojem se može veseliti i dokazivati okolini. Dakle škola je i zabavno mjesto.

Bojana Smokvina Jokić, klinički psiholog, Rijeka