Poliklinika Doctus

Igra je aktivnost karakteristična za razdoblje djetinjstva, a prve asocijacije koje vezujemo uz igru jesu zabava, sloboda, kreativnost, mašta. Međutim, igra je puno više od „samo“ zabave. Igra je središnja, spontana i voljna aktivnost djetinjstva koja djetetu omogućava komunikaciju. Umjesto riječima dijete pokretom, odabirom igračaka i dodjeljivanjem uloga izražava svoj unutarnji svijet. Prvi oblici dječje igre javljaju se već u prva tri mjeseca života kada dijete započinje istraživati svijet oko sebe tzv. funkcionalna igra. U dobi od oko godinu dana djetetova aktivnost počinje biti usmjerena cilju, pa tako igra postaje konstruktivna. U dobi između 18 mjeseci i 6. godine započinje razvoj simboličke igre koju karakterizira pridavanje većeg broja namjena odnosno simbola jednom objektu, a ponajviše je zastupljena u repertoaru djece u dobi od 4. do 6. godine. Naposljetku, oko pete godine dijete se počinje uključivati u igre s pravilima u kojima sudjeluje u društvu uz elemente natjecanja. Dakle, igra može biti zabavna, ali i poučna, ovisno što mi, odrasli, imamo za cilj ostvariti uključivanjem u igru s djetetom. 

Zajedničko vrijeme provedeno u igri ujedno je i oblik komunikacije s djetetom. Naime, igra je za dijete svojevrstan simbolički jezik uz pomoć kojeg izražava svoje doživljaje, emocije, želje, potrebe, ali i percepciju samog sebe. U tom simboličkom jeziku, simboličkoj igri, odabir igračaka možemo shvatiti kao odabir riječi kojima se dijete izražava. Katkada je ta simbolika jasna i uočljiva na prvu dok drugi puta nije tako jasno što je dijete željelo poručiti odabirom. No, kako bi dijete proradilo svoje osjećaje kroz igru potrebna mu je podrška okoline kroz uspostavljanje podržavajućeg odnosa i osjećaja sigurnosti te korištenje vještina poput empatičkog reflektiranja, ohrabrivanja i postavljanja granica. Navedeno karakterizira terapeutsku igru kroz odnos djeteta i terapeuta. 

Terapija igrom primarno je namijenjena uzrastu djece u dobi 3 do 12 godina, ali jednako tako i mlađem kao i starijem uzrastu djece te adolescentima. Provodi se s ciljem prevencije ili tretmana različitih socioemocionalnih poteškoća poput anksioznosti, problema u ponašanju, socijalnih teškoća ili ADHD-a, kao i kod djece koja su doživjela traumatske događaje ili velike životne promjene poput razvoda roditelja ili gubitka bliske osobe. Pristup Terapije igrom usmjeren je prema jačanju djetetovog osjećaja; (samo)kontrole, svladavanja problema, samoizražavanja i pozitivne slike o sebi. Navedeno doprinosi poboljšavanju socijalnih odnosa, pospješivanju komunikacije, promicanju emocionalnog blagostanja i osnaživanju osobnih snaga. 

Odabirom igračaka, njihovim pozicioniranjem i dodjeljivanjem uloga dijete otkriva svoj unutarnji svijet bilo da je riječ o emocijama ili događajima te tako istražuje emocije koje su mu u datom trenutku bile preplavljujuće. Uprizoravanje se vrši na simboličkoj razini bez prethodno pripremljenog scenarija, drugim riječima, dijete uz korištenje dostupnih igračaka prikazuje ono što mu je u nesvjesnom dijelu te „želi izaći “ (npr. neugodno iskustvo, ljutnja). 

Stoga, potaknimo dijete da se izrazi na sebi svojstven način. Osluškujmo njegove potrebe, ne inzistirajmo na riječima. Ponudimo razumijevanje, ohrabrenje i vrijeme te dopustimo djetetu da se izrazi kroz igru.

Pripremila: Tea Lovrinčević, mag. psych.